Sinj
Pogled na stvaranje jednog grada
Izložba Sinj – pogled na stvaranje jednog grada je sastavni dio šireg istraživanja kulturnog razvoja i urbanizacije grada Sinja s kraja 19. i početka 20. st. U projektu je sudjelovao velik broj stručnjaka, volontera, ali i sugrađana.
Izložba je iziskivala opsežan rad na istraživanju, obradi i arhiviranju prikupljenih podataka, a zanimljivost izložbe je ta što su svi izloženi eksponati mahom iz privatnih arhiva i preuzeti iz sinjskih obiteljskih kuća ili stanova, gdje su još uvijek u svakodnevnoj uporabi.
Izložbu je otvorio predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović.
Autorice izložbe: Dragana Modrić i Daria Domazet.
Virtualna izložba
Od male varoši koja je prvenstveno služila kao graničarska utvrda i postaja na karavanskom putu između Bosne i Dalmacije, Sinj se tijekom 19. stoljeća razvio u grad respektabilne javne infrastrukture i društvenog života. Pri kraju 19. i početkom 20. stoljeća Sinj je bio grad koji je raspolagao sa svim važnim komunalnim objektima – vodovodom, kanalizacijom, uređenim putevima, a ponosio se i s lijepim i skladno građenim privatnim zgradama i kulturnim životom.
Sinj je i unatoč siromaštvu većine svojih stanovnika, ekonomskoj nerazvijenosti i društvenoj zaostalosti bio propulzivan grad.
Općem napretku pomaže i djelovanje sinjske franjevačke gimnazije, prve srednje škole na hrvatskom jeziku u Dalmaciji, koja je uz školovanje kandidata za svećenički poziv davala i gimnazijsko obrazovanje mladićima iz sinjskih građanskih obitelji, što je istima otvaralo vrata za nastavak školovanja na sveučilištima diljem Austro-Ugarske . Sinj je polako počeo postajati pravi rasadnik intelektualaca, znanstvenika, sveučilišnih profesora, književnika, javnih i političkih djelatnika.
Kraj 19. i početak 20. stoljeća vrijeme je i sve intezivnijeg korištenja Sinjske alke u političke svrhe. Alka i njeno slavljenje junačke i pobjedničke prošlosti Sinja trebali su Habsburškom dvoru poslužiti za jačanje vlasti i ugleda u narodu. Alka tako uz slavljenje pobjede i junaštva počinje promovirati i vladara i njegovu politiku, a zauzvrat dobiva financijsku pomoći i naklonost vlasti (alkari se 1908. pozivaju na 60. obljetnicu krunidbe cara Franje Josipa I.) te postaje važan državni događaj koji privlači pažnju novinara, publicista i znanstvenika iz cijele Austro-Ugarske.
Politički život onodobnog Sinja određivala je strast, kako u iskazivanju vlastitog političkog opredijeljenja tako i u borbi s političkim protivnicima. U borbi za vlastitu političku opciju koristila su se različita sredstva, od proglasa i javnih skupova do vrijeđanja i neukusnih napada na suparnike u mjesnim novinama . Političke podjele među građanima Sinja najjasnije su se izražavale kroz članstvo u kulturno-prosvjetnim i športskim društvima koji su bili vezani uz jedan od lokalnih političkih tabora. Kako svjedoči Ante Miko Tripalo, u Sinju se vrlo dobro znalo tko je „domagojevac“, tko ide u „Sokol“, tko je u „Junaku“, a tko u „Slogi“, nogometnom klubu koji je bio pod utjecajem Partije .
Prva tri desetljeća 20. stoljeća bili su razdoblje zenita, ali i sutona staroga, „promenadnog“ Sinja. U tom razdoblju uspio je ekonomski ojačati malobrojni, ali i prodorni posjedničko-trgovački sloj koji polako počinje preuzimati sve značajniju ulogu u lokalnom političkom i društvenom životu. Zahvaljući njihovu društvenom usponu Sinj postaje grad kojim dominira građanski stil života, u njemu djeluje čak 3 puhačke glazbe, pjevački i tamburaški zborovi, glumačke družine, nogometni klubovi, a svaka građanska kuća koja drži do sebe posjeduje glasovir.
Po nekim segmentima svog života s početka 20. stoljeća, posebno po pitanju svojih obrazovnih institucija (gimnazija i njihovih profesorskih kadrova), i komunalne infrastrukture, Sinj je bio na razini puno većih i ekonomski razvijenijih gradova. Gospa Sinjska koju se iznimno štovalo u Dalmaciji i Bosni, te Alka koja je oduševljavala jednako domaći puk i strane vladare, davali su mu značaj i ugled. Također je predstavljao i važno upravno i trgovačko središte Dalmatinske zagore.
Pazar u Sinju.
Sudjelovanje u Alci, u bilo kojem smislu, bila je od njenog postanka u 18. stoljeću, izuzetna čast i svojevrsni statusni simbol. Stoga nije ni čudo da se kroz povijest Alke susrećemo s najistaknutijim građanima kojima je redovito pripadala uloga vojvode ili alajčauša.
(na slici: vojvoda Vicko Grabovac)
(na slici: vojvoda Vicko Grabovac)
Viteško alkarsko društvo sudjeluje u vojno-civilnoj paradi Festzug u čast 60-te obljetnice carevanja Franje Josipa I. u Beču 1908.
Mimohod alkarskih momaka u Beču.
Plakat za Festzug.
Razglednica koju alkari šalju Kruni Tripalu iz Beča.
Plesnjaci, predstave, koncerti, pjevački zbor, kulturna društva koja okupljaju veliki broj stanovnika ukazuju na preuzimanje građanskih obrazaca ponašanja kao i visoku razinu kulturnog života u Sinju.
(na slici: Artist, Antun Strohschneider, prof)
(na slici: Artist, Antun Strohschneider, prof)
Pijaca
Omiljeno okupljalište Sinjana oduvijek je bila pijaca. Na njoj su se nalazile i dvije čitaonice, pravaška i autonomaška. U njima su se, ovisno o političkoj opredijeljenosti, građani informirali, okupljali i družili.
Sinj je u to vrijeme imao veliki broj gostiona, baš kao i danas, ali i kavane dostojne većih sredina. Poznata je bila kavana-restoran Čipčić, vrlo ukusno uređena, s posebnom prostorijom za biljar.
Na pijaci se nalazila poznata Narodna kavana. U kavanama su se održavali plesovi, koncerti ali i sklapali politički dogovori.
Često su organizirane zabave kojima se moglo pristupiti isključivo s pozivnicama. Građani su plesove priređivali u dvorani Hrvatske čitaonice, a prije I. svjetskog rata austrijski oficiri su organizirali plesove u oficirskom domu. Najpoznatiji plesovi bili su oni Alkarskoga društva, zatim sokolski ples, plava noć „Junaka“, ples društva jahača „Kolo“, ples glazbara i vatrogasaca.
Puhačka glazba
Lujo Dalbello, sinjski kroničar i glazbar navodi da je u Sinju redovito svirala puhačka glazba od 1865. godine.
1905. godine bogatiji Sinjani osnovali su Hrvatski sokol, a time se pokreće i puhačka glazba. Sokolska glazba imala je svoju uniformu. 3 Pošto je Hrvatski sokol bio demokratski nastrojen, sinjski franjevci su osnovali puhačku glazbu Kongregaciju Gospe Sinjske. Poznato je da su se ove dvije glazbe međusobno natjecale,a imale su i stanovite običaje i pravila. Kada bi se održavali koncerti , Sokolska glazba bi svirala sa demokratske a Kongregacijska sa fratarske strane pijace.
Limena glazba Gospe Sinjske s kapelnikom fra Ivanom Glibotićem.
Sinj je vrlo rano dobio vatrogasnu postrojbu. O formljena je 1907. godine, a kroz njenu upravu prodefilirali su istaknuti građani Sinja.
Sinjski vatrogasci.
Ipolit Majkovski je slikar i profesor koji je za vrijeme svog boravka u Sinju, 30-ih godina prošlog stoljeća svojim radom utjecao na kulturni život grada, o čemu svjedoče brojne vedute koje krase zidove sinjskih domova. Najveći broj njegovih djela nalazimo kod obitelji Alfirević-Pasković kod koje se umjetnikova supruga smjestila nakon njegove smrti.
Pejzaž Ipolita Majkovskog.
Godine 1903. izgrađena je uskotračna pruga Sinj-Split. Narod je isprva nije prihvatio jer je bio navikao na kočije, ali vrlo brzo je postala omiljeni način prijevoza putnika i trgovaca. Vožnja tzv. feratom bila je živopisna što je jasno predočeno u njenom lokalnom nazivu-rera (grleno pjevanje iz sinjske krajine).
Polazak Rere 12. rujna 1903.
Željeznička postaja Sinj.
Splitska zračna luka otvorena je 1931. godine u Sinju. Jedina relacija je bila Sinj-Sušak-Zagreb. Prvi prelet izveo je pilot Vladimir Striževski na avionu marke Farman F306. Nažalost, na jednom letu tom rutom izgubio je život.
Obitelj Babić
Iseljavanje seoskih mladića iz sinjskog kraja trbuhom za kruhom bilo je aktualno kroz dvadesete i tridesete godine 20. stoljeća. Iluzije o dobroj zaradi razbijale su se već na prvoj plaći. Primanja su bila jedva dostatna za preživljavanje. Od teško zarađene plaće šalju dio u domovinu.
(na slici: obitelj Babić)
(na slici: obitelj Babić)
Obitelj Perković
Sinj se može podičiti desetcima malih radionica u kojima su zanat izučavali mladi šegrti. Najzastupljeniji su bili krojači, urari, drvodjelci, postolari, zlatari,brijači.
Brijačnice su predstavljale omiljena društvena okupljališta. U njima su se osim usluga šišanja i brijanja pružale i usluge vađenja zubi. Tako su brijači ujedno bili i prvi zubarski stolci.
Brijačnica Perković, koja se nalazila u Vrličkoj ulici slovila je kao kultno mjesto u kojem je svaki posjetitelj imao poseban tretman. Svaka mušterija je imala svoju ladicu s priborom za osobnu higijenu.
Brijačnice su predstavljale omiljena društvena okupljališta. U njima su se osim usluga šišanja i brijanja pružale i usluge vađenja zubi. Tako su brijači ujedno bili i prvi zubarski stolci.
Brijačnica Perković, koja se nalazila u Vrličkoj ulici slovila je kao kultno mjesto u kojem je svaki posjetitelj imao poseban tretman. Svaka mušterija je imala svoju ladicu s priborom za osobnu higijenu.
Obitelj Varda
Snažan poticaj gospodarskom napretku Sinja dala je ljekarna Gospi Sinjskoj, obitelji Varda, na koju se nadovezuje veledrogerija, prva takva u Dalmaciji. Ljekovito bilje se izvozilo čak do sjeverne Amerike, a imali su i svog brokera na burzi ljekovitog bilja u Hamburgu.
Marko Katić, drvodijelac.
Namještaj s kraja 19. stoljeća kojeg nalazimo u imućnijim sinjskim domovima svjedoči o relativno visokoj kulturi stanovanja. Podrijetlo namještaja povezujemo s manufakturama u Beču, Budimpešti, Pragu. Koliki je utjecaj ovaj namještaj imao na naše lokalne meštre najbolje pokazuju primjeri Šimuna Biliškova i Marka Katića. Njihov rad, koji nažalost sve rjeđe nalazimo u Sinju, pokazuje sposobnost uklapanja stilskih obrazaca importa u osobni izraz. Obnavljajući namještaj nailazimo na potpisane poruke koje su majstori ostavljali u skrivenim dijelovima namještaja, što nam uvelike olakšava atribuciju i dataciju pojedinih predmeta. Poruke su često duhovito intonirane i svjedoče o veselom načinu života naručitelja, meštara i njihovih naučnika.
Obitelj Banić
Ivan Banić označio je početak industrijalizacije na području Sinja. Ovaj iskusni poduzetnik odmah je uočio veliki potencijal Ruduše, koja je obilovala rudama (glinom) i vodom (potok Gorućica). Sirovina i energija na istom mjestu jamčile su siguran uspjeh. Tako nastaje ciglana, prva tvornica koja u to vrijeme zapošljava 120 radnika, većinom žena. Kako je ciglana dobro radila govori podatak da se dnevno proizvodilo čak 20 000 opeka i crijepova.
Radnice u ciglani.
Ida Martelloni i Ivan Banić.
Ida Martelloni.
Obitelj Buljan
Mnogobrojna obitelj Buljan bila je poznata po vještoj trgovini na početku 20.stoljeća. Iz nje su potekle značajne ličnosti, ugledni pravnici, političari, znanstvenici, koji su obilježili povijest grada Sinja.
Marko Buljan spominje se kao važan član udruženja trgovaca, jedan od osnivača Vatrogasnog društva 1907. godine (član upravnog odbora) i inicijator konjskih utrka u Sinju (Dalmatinsko kolo jahača u Sinju). Bio je vrlo uspješan poslovni čovjek s vizijom. Vodio je pekaru, investirao u parni mlin, bavio se izvozom bilja i prodajom guma. Ipak, poseban trag je ostavio kao alkarski vojvoda. Naime, Marko Buljan je začetnik ideje Alkarskih dvora (doma za alkare). Nakon razgovora s Ivanom Meštrovićem stupa u kontakt s arhitektom po imenu Vinko Glanz. Iz njihove korespondencije saznajemo da su Alkarski dvori trebali biti smješteni na Kamičku.
Marko Buljan na brodu za izvoz ljekovitog bilja.
Ankica i Rajna Buljan u dnevnoj sobi obiteljske kuće Buljan.
Ispred obiteljske kuće Buljan.
Obitelj Tripalo
U svom vlasništvu je imala gotovo cijeli Sinj, mlinice na Cetini, posjede u Sinjskom polju te posjede u Hrvatačkom polju. Svoj uspon doživljavaju od 19. stoljeća do II. svjetskog rata.
Bili su intezivno uključeni i u politički život grada. Ante, Petar i Kruno bili su aktivni članovi Narodne stranke i nose velike zasluge u narodnom preporodu u Sinju. Vršili su i dužnost načelnika, ali i zastupnika u Dalmatinskom saboru u Zadru.
Sudjelovali su u radu Viteškog alkarskog društva. Petar, Kruno i Frano su alkarske vojvode.
Jedni su od glavnih pokretača društvenog života grada. Krunin dom, ustvari njegova ladanjska kuća, mjesto je okupljanja sinjske gospode.
Frano Tripalo (Kekica) začetnik je tenisa u Sinju, sport kojeg je upoznao na svojim putovanjma u Parizu i Beču. Na mjestu današnje vojarne Kula sagradio je prvo tenisko igralište u Sinju. Zaslužan je i za prve početke nogometa jer donosi i prvu nogometnu loptu u grad 1912. godine.
Obitelj Tripalo je bila i veliki zaljubljenik u botaniku. U svom dvorištu imaju vrt koji je uređivao glavni carski vrtlar. U njemu je i staklenik u koji je uveden plinski sustav za zagrijavanje egzotičnih biljki. Rijetkim biljkama bio je ukrašen i Krunin dom.
Poznato je da se u njihovoj vili odmarao i car Franjo Josip I. prilikom svog boravka u Dalmaciji 1875. godine.
(na slici: Petar Tripalo u svom perivoju)
Bili su intezivno uključeni i u politički život grada. Ante, Petar i Kruno bili su aktivni članovi Narodne stranke i nose velike zasluge u narodnom preporodu u Sinju. Vršili su i dužnost načelnika, ali i zastupnika u Dalmatinskom saboru u Zadru.
Sudjelovali su u radu Viteškog alkarskog društva. Petar, Kruno i Frano su alkarske vojvode.
Jedni su od glavnih pokretača društvenog života grada. Krunin dom, ustvari njegova ladanjska kuća, mjesto je okupljanja sinjske gospode.
Frano Tripalo (Kekica) začetnik je tenisa u Sinju, sport kojeg je upoznao na svojim putovanjma u Parizu i Beču. Na mjestu današnje vojarne Kula sagradio je prvo tenisko igralište u Sinju. Zaslužan je i za prve početke nogometa jer donosi i prvu nogometnu loptu u grad 1912. godine.
Obitelj Tripalo je bila i veliki zaljubljenik u botaniku. U svom dvorištu imaju vrt koji je uređivao glavni carski vrtlar. U njemu je i staklenik u koji je uveden plinski sustav za zagrijavanje egzotičnih biljki. Rijetkim biljkama bio je ukrašen i Krunin dom.
Poznato je da se u njihovoj vili odmarao i car Franjo Josip I. prilikom svog boravka u Dalmaciji 1875. godine.
(na slici: Petar Tripalo u svom perivoju)
Frano Tripalo i njegov pas Bela.
Nadvratnik kuće Tripalo.
Sinjski Romeo i Julija
Sukob staleža nije se provlačio samo kroz politiku, doticao se, nažalost, i intime pojedinaca ostavljajući bolne tragove na mladim srcima.
Vlastelinska obitelj Tripalo uložila je izuzetne napore ne bi li razdvojila njihovu Veru i naočitog mladića iz veletrgovačke obitelji, Marka Buljana. Marko je bio mladić vedra duha, avanturist, omiljen u ženskom društvu. Iako je dolazio iz dobrostojeće obitelji, Tripalići su ga, ipak, smatrali nedostojnim zetom. Uz sve vrline što su ga krasile ipak mu je najveća bila upornost.
Ne vidjevši načina da ga se riješe, s vremenom su se i neumoljivi Tripalići smekšali te su dopustili njihovo viđanje. Naposljetku su se vjenčali te nastanili u Vili Vera koju je mlada dama donijela kao miraz u brak.
(na slici: Marko Buljan na svom Verdunu)
Vlastelinska obitelj Tripalo uložila je izuzetne napore ne bi li razdvojila njihovu Veru i naočitog mladića iz veletrgovačke obitelji, Marka Buljana. Marko je bio mladić vedra duha, avanturist, omiljen u ženskom društvu. Iako je dolazio iz dobrostojeće obitelji, Tripalići su ga, ipak, smatrali nedostojnim zetom. Uz sve vrline što su ga krasile ipak mu je najveća bila upornost.
Ne vidjevši načina da ga se riješe, s vremenom su se i neumoljivi Tripalići smekšali te su dopustili njihovo viđanje. Naposljetku su se vjenčali te nastanili u Vili Vera koju je mlada dama donijela kao miraz u brak.
(na slici: Marko Buljan na svom Verdunu)
Rainer Kasarne
Sinj je za vrijeme Austro-Ugarske bio jako vojno uporište, što možemo iščitati iz arhitekture grada.
Austrijski časnici i dočasnici daju gradu građansko gospodske značajke, iako, kako primjećuje fra Josip Ante Soldo, nisu imali većeg utjecaja na idejnu niti političku klimu Sinja. Središnja vlast je u Dalmaciju upućivala stručnjake raznih profila, zbog nedostatka obrazovanog kadra. Tako su i u Sinju službovale ugledne pridošlice koji su ostavili pečat u građanskom društvu. Jedan od njih bio je i vojni činovnik Vojislav Peyrek.
Austrijski časnici i dočasnici daju gradu građansko gospodske značajke, iako, kako primjećuje fra Josip Ante Soldo, nisu imali većeg utjecaja na idejnu niti političku klimu Sinja. Središnja vlast je u Dalmaciju upućivala stručnjake raznih profila, zbog nedostatka obrazovanog kadra. Tako su i u Sinju službovale ugledne pridošlice koji su ostavili pečat u građanskom društvu. Jedan od njih bio je i vojni činovnik Vojislav Peyrek.
Vojislav Peyrek
Vodio je vrlo aktivan društveni život. Bio je član jugoslavenskog sokola i prijateljevao s važnim osobama iz kulturnog života grada .
Sinja na kraju 19 st.
Sinj je igrao vrlo važnu ulogu u političkom životu Dalmacije s kraja 19. i početka 20. stoljeća. To u prvom redu treba zahvaliti franjevcima i činjenici da oni drže u svojim rukama najvažnije sredstvo kreiranja javnog mnijenja - obrazovanje.
Otvaranjem prve gimnazije s pravom javnosti na materinjem jeziku u Dalmaciji 1854. godine, stvorio se glavni preduvjet odgajanja mladeži u nacionalnom duhu. Prve obrazovne korake tu su počeli gotovo svi sinovi bogatih sinjskih obitelji koji su, povratkom iz inozemstva gdje su bili na studijima, tvorili sinjsku inteligenciju onog doba.
Otvaranjem prve gimnazije s pravom javnosti na materinjem jeziku u Dalmaciji 1854. godine, stvorio se glavni preduvjet odgajanja mladeži u nacionalnom duhu. Prve obrazovne korake tu su počeli gotovo svi sinovi bogatih sinjskih obitelji koji su, povratkom iz inozemstva gdje su bili na studijima, tvorili sinjsku inteligenciju onog doba.
Dr. Ivan Marović
Odvjetnik dr. Ivan Marović istaknuti je član Hrvatske stranke prava, točnije bio je član Glavnog odbora stranke u Dalmaciji. Bio je i zastupnik u Dalmatinskom saboru. U skladu s politikom stranke, jedan je od vodećih ljudi u gradu Sinju koji zagovaraju Hrvatsko-srpsku koaliciju. Jedan je od pripadnika novog građanskog sloja koji se usprotivio sinjskim narodnjacima tj.obitelji Tripalo. Upravo njegovim djelovanjem Tripalići su doživjeli veliki poraz na kotarskim izborima 1907. godine. Njegove političke ideje dijelio je i njegov sin, također odvjetnik, Frano Marović.
Dolazak vojske Kraljevine Srbije u Sinj 1919. godine.
Sinj u Kraljevini SHS
Padom Austro-Ugarske Monarhije, 1918. godine, uspostavljena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Od samih početaka Države bila je jasna namjera ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom. Narodno vijeće Države pod jakim utjecajem Pribićevića, predstavnika Hrvatsko-srpske koalicije, poziva u pomoć vojsku Kraljevine pri rješavanju kaotične situacije oko tzv. Zelenog kadra tj. preostalih trupa austro-ugarske vojske. Problem oko vojnika se malo napuhavao kako bi povod dolaska srpskih trupa bio što opravdaniji. No, svoj dolazak na hrvatski teritorij Srbi nisu gledali kao slanje pomoći nego kao okupaciju bivšeg Austro-Ugarskog teritorija. Dana 01. prosinca 1918. godine Država ulazi u uniju s Kraljevinom Srbijom. Nova država naziva se Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevina SHS i Kraljevina Jugoslavija.
(na slici: Proslava 1. svibnja 1921. godine na Starom Gradu)
(na slici: Proslava 1. svibnja 1921. godine na Starom Gradu)
Fra Mijo, pravim imenom Nikola, postaje gvardijan u Sinju 1905. godine. Bio je poznat kao veliki graditelj pa se jedno krilo unutar samostana i naziva Kotaraševo krilo. Također, istaknuo se kao i politički aktivist. Bio je jedan od glavnih utemeljitelja Dalmatinske pučke stranke koja ulazi u Hrvatsku pučku stranku. Bio je omiljen u gradu, a njegova osobnost glavni je razlog konstantnog uspjeha kojeg stranka ima bilo na općinskim bilo na kotarskim izborima.
(na slici: fra Mijo Kotaraš, portret Stjepana Bakovića)
(na slici: fra Mijo Kotaraš, portret Stjepana Bakovića)
